Nekad maloljetni branitelj, danas ministar obrane: Razvijat ćemo vlastitu vojnu industriju

Ivan Anušić dolazi s područja Hrvatske koje je u samim počecima Domovinskog rata 1990. i 1991. već bilo izloženo srpskoj agresiji, pucnjavi, granatiranju, barikadama…

• Ja sam osjetio poziv koji je jednostavno bio jači od bilo čega pa i nagovaranja roditelja da ipak nemam 18 godina i da moram završiti školu. Rekao sam da nema odabira i alternativa za to što sam odlučio. To je da ću ja otići u zbor Narodne garde u “Zenge” tada, da me škola u ovom trenutku ne zanima, ona je nešto što je u ovom trenutku potpuno sporedno i što možemo rješavati kad bude sve završilo i tako je bilo. Otišao sam u 106. brigadu i prije osnutka 106. brigade već sam bio u uniformi kao pripadnik dobrovoljačkih ili dragovoljačkih odreda civilnih koji su čuvali Antunovac, ističe Anušić.

Sjećanje na 18. rođendan: “Jednostavno bio je samo rat i ničega osim rata nije bilo”

Na farmi Orlovnjak, kraj Antunovca 6. listopada prolazi vatreno krštenje.

• 6. listopada, 7 dana prije moga rođendana, je bilo prvo ozbiljno vatreno krštenje, bilo je par nekoliko prije toga pješačkih napada koji nisu bili toliko opasni, ali ovaj napad je bio pomno planiran od strane srpske vojske i četnika i Jugoslavenske armije koja nas je okružila i ostavila u okruženju. Taj dan je poginulo jako puno pripadnika moje satnije, moga voda. Poginulo je puno i civila koji su se zatekli na farmi, koji su brinuli o kravama je ubijeno. Svatko tko je došao njima tada u ruke taj dan nije preživio. Uspjeli smo nakon cijelog dana borbe, izvući se i igrom slučaja i stvarno Božjim prstom spasiti živu glavu tada u poslijepodnevnim satima 6. 10. 1991. godine. I ja, i još jedan kolega.

Na pitanje sjeća li se svog 18. rođendana kaže da se uglavnom sjeća tog 6. listopada koji je bio 7 dana prije njegovog rođendana.

• Ali sjećam se naravno i toga rođendana. Taj rođendan nije bio u onom smislu kako se obično slavio. Nekoliko mojih prijatelja s kojima sam odrastao, družio se, išao u osnovnu školu i s kojima sam svaki dan bio zajedno u slobodno vrijeme, je ostavilo svoje živote 6. listopada na Orlovnjaku. Za neke ni danas ne znamo gdje im je posljednje počivalište i naravno da taj rođendan više nije bio onakav kakav je možda bio 17. rođendan jer smo shvatili da je ispred nas jako teško vrijeme, da je rat došao u onom smislu kao kad smo slušali i gledali nekad samo na televiziji. Ljudi su počeli ginuti, kuće su bile zapaljene, srušene, stradali su civili, vojnici i jednostavno nije bilo više ni te euforije. Jednostavno bio je samo rat i ničega osim rata nije bilo.

Dva dana nakon pada Vukovara, bio je, kaže, ponovni napad na Antunovac i tada su izgubili dio položaja koji je bio ispred Antunovca, odnosno stari Seleš i te linije su pale.

• Taj dan je bio izuzetno težak, jer je bio i napad na Ernestinovo koje je tada okupirano. Laslovo je ostalo u okruženju. Divoš je bio mjesto na kojem smo se borili i gubili, pa ponovno uzimali to mjesto. Radi se o napadu u kojem je taj dan poginulo 27 pripadnika Zbora narodne garde Hrvatske vojske. I preko 120 je bilo ranjeno. Taj podatak znam jer smo navečer 20. studenog otišli u klinički bolnički centar tražiti prijatelje, suborce i tada smo taj podatak i dobili. Izuzetno težak dan, jako veliki i siloviti napad je bio s njihove strane, ističe Anušić.

Antunovac se, dodaje, uspio držati još 15 dana. Do 5. prosinca kada je pao.

Prosinac mu je najgori mjesec u životu

Na svu sreću, govori Anušić, toliko smo bili svjesni kao obitelj kada smo odlazili iz kuće, ponijeli smo sve slike.

• Sve slike smo spasili, slike koje su iz naših ranih dana mladosti kao djece, mene i braće, oca i majke, naše familije, cijele obitelji. Tako da te slike imamo i to je svakako najveća vrijednost koju imamo. Kuća kao takva, ona je obnovljena ponovno. Materijalne stvari su naravno bile nebitne i one su se nadoknadile. Ali ono što smo izgubili je puno mladih ljudi, puno prijatelja. Izgubili smo članove obitelji i to, nažalost, nikada nećemo moći vratiti, niti će se ikada to moći nadoknaditi. Ali te slike na neki način nas drže u toj uspomeni. Vraćaju nas u te dane koji su to bili dani sreće i jednog zajedništva, mira, koje je naprasno prekinuto 91. godine.

Prosinac je kaže, najgori mjesec u njegovom životu.

• 5. prosinca je selo u kojem sam živio, proživio svojih 17 godina života, palo, okupirano, potpuno uništeno, i spaljeno. Kada smo se vratili nije bilo uopće prepoznatljivo. I 16. tog mjeseca, iste te godine mi je poginuo stariji brat Ante. Poginuo je kao pripadnik 130 brigade. Svake godine kada kreću ti datumi, a kreću u 10., 11. i 12. mjesecu. Uglavnom ta tri mjeseca u godini, svi mi koji smo preživjeli i koji smo bili zajedno tada 1991. godine, proživljavamo specifično te dane. Okupimo se često, sjedimo do dugo u noć, razgovaramo o tim svim situacijama. Na neki način smo si jedni drugima napravili i terapiju u kojoj smo se nekako i očistili od tih tereta prošlosti i tih loših i teških iskustava, razgovarajući o tome svemu, držeći se zajedno kao ekipa. Još uvijek se družimo, mi barem koji jesmo ostali još na životu, koji smo živi i koji smo preživjeli to sve. Svakako su to jako teške uspomene, jednostavno osjeti se ta težina i u selu i među svima nama. Tek kad prođe pad Antunovca i kad krenemo polako prema Božiću, onda se jednostavno relaksiraju stvari, govorim generalno, kod nas, u toj našoj nekakvoj zajednici, nekoj našoj ekipi koja je tada bila zajedno. Ali do tada, u ta dva ili tri mjeseca, jednostavno svi zajedno to proživljavamo i osjeti se ta tuga, rekao je.

Nakon što je 106. brigada demobilizirana odlazi u druge postrojbe

1992. dolazi do primirja i 106. brigada je demobilizirana, ali Anušić ostaje kao hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. Iz Oružanih snaga Republike Hrvatske kaže nije htio otići dok ne vrate ono što su izgubili 1991. godine u ratu. Govorimo o okupiranim teritorijima.

• I tom voljom i tom željom sam nastavio dalje biti pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske. Otišao sam u druge postrojbe. 1992. godine sam otišao u Dubrovnik, nas 20 otišlo je iz Osijeka i iz cijele Hrvatske nas je bilo dosta dragovoljaca. U Rijeci smo se ukrcali na trajekt. Dubrovnik je bio u okruženju, moglo se samo morskim putem doći. I tamo smo bili mjesec i pol dana, čistili smo zaleđe Dubrovnika. General Janko Bobetko mi je tad osobno zapovijedao. Čistili smo zaleđe Dubrovnika gore prema Trebinju, prema Popovom polju, gdje se trebalo osloboditi Dubrovnik od tog područja koje je bilo granatirano s područja Bosne i Hercegovine. U BiH nije važilo primirje koje smo mi potpisali tada sa Srbima koji su okupirali dijelove Hrvatske. A nakon toga, s istim postrojbama, Maslenica 1993. godine. Nakon Maslenice idem kao dragovoljac pomoći pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane u Mostaru. Tamo sam bio mjesec i pol dana također s 20 mojih prijatelja iz postrojbe. Nakon toga dvije godine provodim sa specijalnom policijom MUP-a. Orao na Velebitu, to su svakako fizički najteži bili tereni, izuzetno hladno, fizički strašno naporno, iscrpljujuće i stvarno na granici ljudske izdržljivosti je svaki taj teren gore bio. I nakon toga akcija Bljesak, sa specijalnom policijom Orao. I poslije toga odlazim u treću gardijsku brigadu, nadajući se nastavku oslobađanja istočne Slavonije. Oluja je započela, oslobođen je velik dio Hrvatske, ali nažalost, mi, oni koji smo tamo čekali na istoku Hrvatske, nismo dočekali zapovijedi da očistimo i istok Hrvatske. Naravno, da je dobro da je to napravljeno i sa mirnom integracijom, jer svaki život hrvatskog vojnika je previše da se izgubi, a izgubilo bi se sigurno jako puno u tim akcijama. Ali ja sam bio spreman i na tu posljednju žrtvu da oslobodimo i posljednji dio Hrvatske, a da se u moj Antunovac vratim onako kako sam došao, navodi Anušić.

Političke odluke iz perspektive mladog vojnika i iz perspektive ministra obrane

Perspektive iz koje smo mi sagledavali i iz koje sada sagledavam situacije nije, tvrdi ista. Mnoge odluke koje donosila Vlada Republike Hrvatske tada i mnoge odluke koje donose danas Vlada Republike Hrvatske nekad nisu možda prihvaćene, nisu možda razumljive svima, kaže.

• Nemaju svi isti pogled na sve, ali ono što je tada radila vlada Republike Hrvatske, prvenstveno predsjednik Tuđman, je praktički možemo reći napravljeno bez greške. Naravno da uvijek možemo sada poslije bitke reći da trebali smo ovako ili onako, ali ono vrijeme u onim okolnostima i s onim s čim mi tada raspolagali, Hrvatska je napravila čudo. Vjerujte da je napravila čudo s onolikim brojem vojnika koji smo imali. Možete misliti kada sam ja bio sa 17 godina jedan klinac koji nije bio niti iskusan u bilo čemu, pa sam ja bio dio tih oružanih snaga 1991. godine, slabo naoružan i slabo opremljen, obučeni nimalo. Mi smo se borili protiv tada treće ili četvrte vojne sile Europe. Zaustavili smo ih u Slavoniji. Mi smo njih zaustavili, Vukovar im je slomio kičmu. Zaustavili smo ih i u njihovoj namjeri da okupiraju Karlovac, Karlobag, Viroviticu. I četiri godine samo nakon toga smo bili jedno od jačih vojski oružanih snaga u Europi. Mislim da smo imali preko 200 tisuća ljudi pod oružjem, da smo bili spremni, uvježbani, opremljeni i da smo odradili posao koji se od nas očekivao praktički u dva ili tri dana. Kad govorimo o Bljesku, u jednom danu i Oluji koja je odrađena u dva ili tri dana. Nije to bilo jednostavno organizirati, nije to bilo jednostavno učiniti i napraviti. Tada je to predsjednik Tuđman sa svojim ljudima, svojim suradnicima napravio, ističe.

Oružane snage RH, Foto: HRT/Veterani miraOružane snage RH, Foto: HRT/HTVOružane snage RH, Foto: HRT/HTVOružane snage RH, Foto: HRT/HTVIvan Anušić, hrvatski branitelj, Foto: Privatna arhiva/-

Rat iz vas izvuče ono najbolje što čovjek može imati ili izvuče iz vas ono najgore što u vama jest, kaže Anušić.

• Zavisi tko kako doživi taj rat i tko se kako ponese. Zato u ratu imate nevjerojatne priče o herojstvu i humanosti ljudi, pojedinaca i nevjerojatne priče o svirepim zločinima koje su pojedinci učinili ili napravili. To rat čini od čovjeka. Ja sam u ratu proveo moju mladost, moje najbolje godine od moje sedamnaeste godine, pa dok rat nije završio, a onda još poslije šest godina sam bio u uniformi, ali tada više ne mogu reći da je to bilo ratno stanje. Ali ovih pet godina, od 1991. do 1995. godine, ja sam vrlo, vrlo malo vremena proveo u kući, u stanu, u Osijeku gdje smo živjeli kao prognanici, dodaje.

30 godina od završetka rata i povećanje broja mladih koji dragovoljno služe vojni rok

Najbitnija sastavnica svake države su, tvrdi, Oružane snage. One vas, navodi, čine sigurnima, ponosnima, u potpunosti neovisnima u onome što vam prijeti kako iznutra, tako i izvana.

• Govorim generalno o svim vojskama svijeta, ne samo o našoj. Oružane snage su 2000. godine doživjele jedan politički sustav koji ih je potpuno zanemario. I to je jako dugo trajalo. 15, 16, 17 godina. I to zanemarivanje je ostavilo i traga na Oružanim snagama i na današnje stanje Oružanih snaga Republike Hrvatske. U nekoliko godina, unazad nekih šest ili sedam ili osam godina, kreće se s ozbiljnim aktivnostima unutar Oružanih snaga. Ja ću govoriti o vremenu o kojima sam ja ovih godinu i tri ili četiri mjeseca. Radimo enormno velike, zajedno naravno s Vladom Republike Hrvatske, enormno velika ulaganja, modernizacije, opremanja. i na naoružavanje Oružanih snaga Republike Hrvatske. Radimo ozbiljan posao. Taj posao ću nastaviti dalje raditi, tu nema nikakve dileme. Povećava se broj mladih ljudi koji dragovoljno dolaze služiti vojni rok. Ne, mi ćemo uskoro krenuti s obaveznim, ali sada već imamo nevjerojatno povećanje broja mladih ljudi koji dolaze. Bila je prisega u Požegi. Po prvi puta je 298 ročnika, čini mi se, u ovom prvom pozivu. Radimo na tome, članica smo NATO saveza i kao takvi imamo svoje obaveze, imamo svoje ciljeve i prema njima ćemo nastaviti.

Razvoj vlastite vojne industrije

Ministar Anušić najavio je još jače opremanje hrvatskih Oružanih snaga. Ne samo kroz naoružanje, nego kroz infrastrukturu i kako kaže uvjete svakog vojnika.

• Posebno najavljujem niz politika koji će se ove godine predstaviti javnosti, a koji će se ticati djelatnih vojnih osoba, tj. profesionalaca u našim Oružanim snagama. Najavljujemo nabavku dvije korvete za Hrvatsku ratnu mornaricu. Najavljujemo daljnje nabave haubica kao i daljnje nabave naoružanja besposadnih letjelica i razvoj vlastite industrije. Što mislim da je najbitnije od svega i tu smo jako, jako puno izgubili jer smo našu vojnu industriju sveli na minimum. Vojna industrija, to je naša tehnologija, naši ljudi, naše znanje, naše umijeće i iskustvo iz Domovinskog rata je jako bitno za razvoj Oružanih snaga. Tj. tvornice proizvodnje koja se nalazi u okviru Oružanih snaga i za potrebe Oružanih snaga. Na tom radimo u ovom trenutku poprilično puno, razgovaramo s puno ljudi, okupljamo klaster, okupljamo ljude i u tom smislu i u tom smjeru ćemo najviše raditi kada govorimo o Oružanim snagama Republike Hrvatske. A sad u ovom trenutku kao što možete pratiti i na stranicama MORH-a, gdje god ode pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske, na bilo kojem međunarodnom natjecanju, bilo u sklopu NATO-a, svjetskih razina, dolazi sa zlatom ili sa srebrom oko vrata, dolazi s najboljim pohvalama i najboljim ocjenama. To je danas Hrvatski vojnik. Kao što je bio 1991.

Ključ uspjeha 1991. godine, zaključuje, nije bila tehnika, nije bilo naoružanje, nego čovjek koji je bio spreman ostaviti svoj život za slobodu Hrvatske.

• Naša najveća snaga je bila krunica oko vrata. To je stvarno tako bilo. Svi smo imali krunicu oko vrata, to što smo se uzdali i to nam je bila najveća snaga.

Emisiju “Veterani mira” pogledajte na multimedijskoj platformi HRTi.

---

Objavljeno: HRT Veterani mira, 1. ožujka 2025. godine|Autor: Borna Marinić/Vladimir Brnardić/B.M.V./Veterani mira/